Ottošestvije: Kolumna Otta Barića 41 ( Bilbao )

Ja volim putovati! Ako pratite ovu moju kolumnu onda tu činjenicu nije nužno isticati jer je većina tekstova vezana uz neko putovanje. Ovotjedno putovanje bilo je još jedno iz serije “business&pleasure” sa naglaskom na pleasure no uz ipak ozbiljnu dozu posla. Put nas je odveo u sjeverozapadnu Španjolsku, u Rioju i Baskiju, a cilj je bio maksimalno proširiti horizonte kako u arhitektonskom tako i u gastronomskom smislu.

Danas sam odlučio s vama podijeliti iskustva stečena na jednoj od najfascinantijih destinaciji za svakog istinskog putnika.

Bilbao, prije dvadesetak godina samo grad u Baskiji, tada još vrlo nemirnoj pokrajini sa snažnim slobodarskim duhom i meni potpuno nerazumljivim jezikom, imao je veliku sreću da je fondacija Guggenheim baš tamo odlučila izgraditi jedan od svojih muzeja.

Njihove objekte redom potpisuju najveća svjetska arhitektonska imena poput Franka Lloyda Wrighta u New Yorku ili u ovom slučaju sjajnog Franka Gehrya.

Muzej je nevjerojatan, meni osobno možda jedna od tri najbolje kuće koje sam u životu vidio, zbirka veličanstvena i u stalnoj mjeni no ono što baš ovaj Guggenheim čini jedinstvenim je fenomenalni restoran Nerua koji dijeli dio prostora i koji je opremljen u duhu i sa elementima koje je dizajnirao sam Gehry.

Rezervirali smo dva mjeseca unaprijed i bez obzira na to dobili stol za 13 sati jer se za večeru čeka još koji mjesec više. Ono što nas je razveselilo je da je ponuda u podne jednaka večernjoj i nude se tri menua, 9/14/18 slijedova.

Ulazi se uz kuhinju i, posve neuobičajeno, goste dočekuje jedan od chefova. Uz objašnjenje filozofije koju kuhinja slijedi on poslužuje tri mala zalogaja u duhu baskijske tradicije. Prefina bistra juhica od graha, prepeličje jaje u pjeni od jastoga i klasični kroket sa bakalarom, senzacionalno.

Prva tri slijeda, tri vrhunske minijature, dimljena kamenica, slatke atlantske kozice sa prefinim porilukom i poveći skoro sirovi škamp u curryu. Tehnički suvereno, savršeno začinjeno i senzacionalnih okusa.

Slijedeća tri tanjura donijela su kao prvo jednu snažnu infuziju lokalnih trava sa savršeno kuhanim srcima atričoke, pa nakon toga lešadu glave lososa i konačno juhu od kruha sa sipinim crnilom i kavijarom malosol. Tri različita pristupa temi juhe, ponovno izuzetno ukusno i vrlo dojmljive prezentacije.

Moram napomenuti da na stolu osim toplog hrskavog kukuruznog kruha koji se je po potrebi nadopunjavao nije bilo ni soli ni papra, kuhinja je bila vrlo sigurna u svoje umijeće i da budem iskren doista su svaki slijed savršeno začinili.

U Nerui su jako ponosni na namirnice koje koriste, sve iz biološkog uzgoja, sve iz okolice i sve iznimno svježe. Koštana srž popraćena slatko ljutim rotkvicama, žablji kraci, obrazi šanpjera, mora im se doista priznati dosljednost.

Moram spomenuti i vino, preporuka sommeliera se pokazala sjajnom, bijela biodinamika iz malog mjesta Guernica, lokalne sorte iz sjajne berbe 2012.

Još tri slana tanjura, prvi od njih je bila jetra grdobine, jedini čiji okusi su bili čak za mene presnažni, no nježni list i jarebica za kraj su ponovno pomazili moje nepce.

Deserti, ponovno u tri sljeda bili su primjereni, ne preslatki sa pomakom, okusi pomalo japanski i definitivno primjeren kraj jednog fantastičnog ručka….

Na odlasku još jedan pogled u kuhinju i nakon toga nekoliko sati u jednom od najboljih muzeja svijeta. What a day 🙂

 

Tekst i fotografije: Otto Barić