Naši stari narodni običaji nalažu da vinogradari sa svojim prijateljima i pajdašima trebaju 22. siječnja na blagdan Sv. Vinka doći u svoje vinograde i tamo obaviti običaj rezidbe i darivanja najdražeg trsa.
Ove godine u Gradu Sv. Ivan Zelina obilježavamo Vincekovo u kuriji Omilje, a prigodni običaji biti će obavljeni u vinogradu obitelji Pisačić.
Ovogodišnje Vincekovo prilika je da Vam predstavimo novi poslovno-turistički objekt. Kurija Omilje obnovljena je prema projektu i najvišim standardima struke te opremljena najsuvremenijom opremom i uređajima.
Uređenje Kurije Omilje financirano je vlastitim sredstvima investitora a trajalo je 10 godina.
Kurija Omilje
Omilje je naziv za kuriju i nekadašnje malo plemićko dobro iznad sela Donja Drenova, zapadno od Sv. Ivana Zeline.
Kurija je u tlocrtu pravokutnik veličine oko 20 x 12 m, s istakama na sjevernom i istočnom pročelju. Kada se kurija izvorno počela graditi nije poznato, ali je svakako završena 1822. godine. Tijekom svog postojanja mijenjala je izvorne proporcije, kako unutrašnje tako i vanjske gabarite, ovisno o namjeni koju je imala. Isprva, kurija Omilje bila je rezidencionalni objekt, koji je tijekom svoje povijesti preoblikovan u školsku zgradu. Od nekadašnjih fasadnih ukrasa sačuvano je nekolicina.
Kurija je nekoć bila okružena voćnjacima i vrtovima, a od nekadašnjih gospodarskih zgrada nije sačuvana niti jedna. Uz prilazni put, nadomak kuriji, nalazi se kapelica Gospe Lurdske.
Na zaglavnom kamenu portala, osim godine 1822. uklesani su i inicijali vlasnika kurije, Stjepana Čačkovića Vrhovinskoga (Chacskovich de Verhovina). Nakon njegove smrti 1831. godine, posjed je naslijedio njegov brat Josip, istaknuti ilirac. U to je doba kurija Omilje bila sastajalište uglednih iliraca. Zalazili su tu Stanko Vraz, Ljudevit pl. Gaj, Stjepan Mlinarić, Vjekoslav Babukić, Dragutin pl. Rakovac, opat Krizmanić i drugi. Godine 1844. vlasnik kurije Omilje postaje obitelj Štajduhar (Stauduar), koja je u zamjenu dala obližnje imanje. Kao vlasnici imanja 1848. godine spominju se Alojz Štajduhar i Ivana Čačković. Posljednji vlasnik Omilja bila je obitelj Krizmanić. Iz te obitelji potječe hrvatska slikarica i grafičarka Anka Krizmanić (umrla 1987.), rođena upravo u Omilju, 10. ožujka 1896.
Već tijekom druge polovine 19. stoljeća, točnije 1872. godine kurija Omilje gubi svoju rezidencijalnu namjenu i kupovnim ugovorom prelazi u ruke školske općine u Moravču, te biva pretvorena u jednorazrednu pučku školu. Kako su okolna naselja izrastala i razvijala se, povećao se i broj upisane djece, te je 1894. godine bilo potrebno preurediti prostorije školske zgrade i osigurati prostoriju za dodatne učitelje. Nekoliko godina kasnije, točnije 21. listopada 1901. godine naredbom broj 26.576, Visoka kraljevska zemaljska vlada potvrdila je izbor Ivana Richtera za ravnajućeg učitelja u Omilju.
U vrijeme kada je Ivan Richter postao ravnajući učitelj školske godine 1901./02., školu je sveukupno pohađalo 317 učenika. Tijekom sljedećih godina škola je po nekoliko puta bila obnavljana i djelomično iznutra mijenjana, te je broj učenika rastao tijekom narednih godina. Kroz školu je prošlo nekoliko učitelja od kojih su Višnja Kalauz Richter te Tomislav Kalauz predavali sve do zatvaranja škole 1977. godine.
Svakako jedan od najpoznatijih osoba koje su pohađale školu u Omilju, te tamo i živjele je proslavljeni hrvatski arhitekt i umjetnik Vjenceslav Richter. Vjenceslav Richter rođen je 08. travnja 1917. godine u Donjoj Drenovi, mjestu pokraj Svetog Ivana Zeline. Svoje rano djetinjstvo i osnovno školstvo završio je u Omilju, gdje mu je otac, Ivan Richter bio ravnajući učitelj. Nakon osnovne škole upisuje gimnaziju u Zagrebu te Tehnički fakultet kojeg završava 1949. godine.
Tijekom studentskih dana Vjenceslav Richter, koji ponekad koristi i ime Slavko angažira se u omladinskom pokretu otpora. Vrlo je zanimljiva i crtica iz njegova života iz godine 1943. kada je bio uhapšen kao ilegalac i simpatizer Narodnooslobodilačkog pokreta. Dakle, za vrijeme Drugog svjetskog rata Vjenceslav Richter – „Riža“ kao kompromitirani ljevičar, predsjednik kluba tehničara, sklanja se u Omilje i tu se aktivira u ilegalnom djelovanju – izgrađuje štampariju OK KPH u svrhu izdavanja časopisa Prigorje. Štamparija je bila ukopana u zemlju, a nalazila se ispod jedne od gospodarskih zgrada. Štamparija je 26. srpnja 1943. provaljena, a Vjenceslav Richter biva uhapšen i ranjen tijekom pokušaja bijega ustaškim redarstvenicima. Zbog rane u koljenu nekoliko mjeseci provodi u bolnici, nakon koje uz pomoć poznanika odlazi u Austriju. Tamo ponovno bila zarobljen od strane Gesapo-a, te je pušten tek nakon oslobađanja Europe.
Nakon Drugog svjetskog rata prilikom uređenja hotela „Slavija“ u Opatiji, Vjenceslav Richter upoznaje Ivana Picelja, te potom Aleksandra Srneca. Ovdje se započinje suradnja koja će izroditi osnivanjem grupe „EXAT 51“. Richter kao jedan od osnivača te grupe ujedno je i pisac njenog manifesta. Vjenceslav Richter radi na brojnim natječajima i projektima. Izrađuje projekte za Jugoslavenske paviljone na svjetskim izložbama, projekte za uređenje hotela, tvornica i muzeja diljem Jugoslavije, ali i u inozemstvu. Suosnivač je studija za industrijsko oblikovanje (SIO) 1956. godine, te Centra za industrijsko oblikovanje (CIO) 1963. godine, u Zagrebu. U svom arhitektonskom radu i stvaranju osporava partikularizam te se zalaže za cjelovit, sustavan i sintetizirani pristup. Vjenceslav Richter umire u Zagrebu 02. prosinca 2002. godine u 85 godini života.
Nakon zatvaranja škole 1977. godine kurija se zatvara te godinama stoji neuređena, prepuštena na milost i nemilost vremenskim uvjetima, te tako propada sve do 2009. godine kada opet prvi put nakon 1912. godine prelazi u privatno vlasništvo.
Obitelj Pisačić vlastitim je sredstvima obnovila kuriju koja će biti stavljena u funkciju kao gospodarsko-turistički objekt.
Kurija ima veliki reprezentativni i turistički potencijal.
Turistička zajednica grada Sveti Ivan Zelina
