Sjećam se 1994 godine ,kada sam , nakon ratom uzrokovane stanke, ponovno došao na Korčulu… Neopisivi mir, tišina, ni traga turizmu, a priroda gotovo nedirnuta i bogata u svoj svojoj raskoši.
Prekjučer oko 18 sati sam ponovno stupio na otok, nakon šezdesetak dana izbivanja, i gle čuda, feeling isti ko 1994.
Mir, tišina, žitelji otoka svoji na svome, ne radi gotovo ni jedan restoran….idila bez turista i tu i tamo prijateljski pozdravi neopterećeni “novom realnosti” u coronafree okruženju.
Ovdje rukovanje nije zaboravljeno, jedino se celebrira sa dužnim odmakom i malo tišim pozdravom…
Mediteran kakav je nekad bio, a nije se izgubio u ispraznosti reklamnog slogana.
Prisjetio sam se masa ljudi na šetnici oko grada,na trgu spred katedrale i reda ispred kultnog restorana Adio Mare. Terasa Lešić Dimitri Palacea , ove godine ovjenčana Michelinovom zvijezdicom, zjapi prazna a prijatelji Marko Gajski, tvorac tog gastronomskog čuda i Ivan Marelić Maha šeću oko grada.
Sve u svemu KOMA, shvatio sam da je penzija blizu i da me čekaju duge tihe šetnje, kruh iz “Babića” i pašteta, a jedini kulinarski vrhunac bi mogli biti domaći paradajzi, kad im dodje vrijeme.
U tom trenutku zazvonio je telefon, Deus ex machina, nazvao me je prijatelj, kolega, investitor i spiritus movens nove korčulanske gastronomije. Čovjek koji je na otok doveo Igora Gudca, Matiju Bogdana….i osmislio najbolji beach bar koncept na Jadranu, Moro beach, Pero Lozica!
Poziv je bio za malo večernje druženje sa nekoliko prijatelja na Vrniku, otočiću pokraj Korčule. Moje pitanje jel radi njegov tamošnji restoran Vrnik Arts Club shvaćeno je gotovo kao uvreda, a ono što se pojelo i popilo u iduća dva dana pokazalo je da definitivno postoji TURIZAM poslije turizma.
Jastozi iz Jadranskog mora su provjereno najslađi, a pomankanje potrošača i čisto more nevjerojatno pozitivno utjeću na ponudu. Treba ih kuhati u šugu, dodati im makarune ili “jednostavno” zapaliti gradele….
Janjetina je sjajna kopnena alternativa jastogu, iznutrice (čipi-čapi) za prste polizat, juha i lešo meso i na kraju ostaci nabijeni na kolac ( moje isprike Ivi Andriću) i ispečeni na žaru.
Ima li ijednog carnivora koji bi propustio ovaj vrhunski autohtoni užitak.
Uza sve to divna tek procvjetala priroda, lagani lahor sa pučine i savršeno utrošen dan….
Meni osobno se čini da postoji samo jedan put za nas, a to je da doista iskoristimo svoje adute, prirodu, predivno čisto ( sad definitivno je!)more i prije svega hranu kakve gotovo nigdje više nema, vrhunska vina lokalnih vinara, hospitality u pravom smislu riječi.
Pravi gosti će znati cijeniti i svakako i platiti, a oni koji to ne mogu, nisu ni nužni!
Kvaliteta ispred kvantitete, možda je ovo trenutak koji će omogućiti prirodnu selekciju i otvoriti nam novi, ispravni put.
Za mene jedini mogući!
Otto Barić
