Ottošestvije 3/20 ( ima li turizma poslije turizma 2.0 ?!)

Nedjeljno jutro je osvanulo tmurno, olovno sivo, onakvo kavim ga samo jugo može stvoriti. Moj omiljeni pogled kroz triforu u našem dnevnom boravku je mutan od soli koje su noćašnji valovi digli desetak metara do prvog kata.

Vrijeme kontemplacije…..

Prijašnjih godina u ovo vrijeme čuo se žamor jutarnjih tura u obilasku 800 godina starog ,sjajno planiranog grada. Turisti su upijali povijest svim osjetilima i nadali se laganom ručku u najboljoj hrvatskoj “pizza, grill, fish” tradiciji…

Ako me u ovom tmurnom trenutku išta veseli onda je to nada da će ova kriza odvojiti zrnje od kukolja i dovesti nam goste koji znaju cijeniti prostor u koji dolaze, koji znaju osjetiti okuse, mirise, doživljaje koje im naša obala može pružiti i koji traže nešto više od smrznutog pomfrija, ingenioznog priloga jednako tako bez ljubavi pripremljenoj pizzi.

Prva zraka sunca koja se probila kroz tmurno nebo ipak me je podsjetila na to da mi definitivno imamo ponudu koja može oduševiti, da imamo igrače za Bundesligu svjetskog turizma…

Jeli smo ovaj tjedan kod dvojice takvih.

Prošli weekend nakon obilaska gradilišta najvišeg tornja u Hrvata, 27 katova visokog nebodera u splitskoj Ulici domovinskog rata, zaključili smo da moramo posjetiti Bracu Sanjina u njegovoj Kadeni. Dite se vratilo materi, u ovom slučaju ocu, koji suvereno vlada vrhunskim namirnicama i nadogradjuje predivan pogled sa terase restorana.

Braco nam je dao dimljenu sabljarku na laganoj salatici od orza, predivne strukture ribe i hrskavost ječma su se perfektno nadopunile i uz Šemberov bazni brut fino pomilovale nepce.

Juhica od šparoga, zapravo bisque od škampa sa divljim šparogama, jer sezona je, nadopunjena sa tri oveća preslatka škampa bila je senzacionalna. Ako mogu birati, bila je najintrigantniji i najfinij slijed tog podneva.

toplo predjelo je bio kolačić, souffle od rakova i liganja na kremici od graška, fino no ne i senzacionalno jelo

dok je glavno jelo bila lagano skuhana škrpina sa povrćem a la ratatouille ponovno na temeljcu od škampa, prefino i na žalost u našoj najboljoj tradiciji malo previše…

Desert moćan, paradižot sa jagodama , srećom nas je čekao trajekt i tri sata popodnevnog odmora do Korčule.

Hmmm da , Korčula, sama pomisao da smo takoreći prvi susjedi jednog od dva restorana koji su ove godine dobili prestižnu Michellinovu zvujezdicu ( oba na otocima, Pag pa Korčula, oba u vlasništvu genijalnih enterpreneura, Boris Šuljić i Michael Unsworth i oba sa mladim u svoj posao zaljubljenim izuzetno inteligentnim Chefovima, Matija Bregeš i Marko Gajski….) otvorila mi je apetit…

Marka Gajskog i Michaela Unswortha moram spomenuti ne samo zbog krasnog ručka prije neki dan nego posebno i zbog toga jer su otvorili restoran i bez fiksnih rezervacija, sada kada još uvijek čekamo i nismo sigurni tko će i kada doći….

Ne bi bilo u redu da ne podijelim sa vama šta Marko sprema, mislim da je ovo i prva recenzija nekog restorana prije plavog školjkaša, jeeeei…

light lunch a la LD terrace,

 tortica od slanutka sa slanim gerama, mljac, njam, lokalno, fino…. gotovo savršeno predjelo

domaći ravioli punjeni govedjim raguom, falila je prepelica, no i ovako savršenog okusa i teksture, i mali desert , čokolada i pečeni list tijesta…

Veselim se velikom menuu koji Marko priprema za idući tjedan…

Slijedim dobar primjer mojih ozbiljnih susjeda i najavljujem da će i naš mali lokal biti otvoren sutra ili najkasnije prekosutra, čim nam vrijeme dopusti.

Ako turisti dodju, mi smo spremni!

Otto Barić