Ottošestvije: Kolumna Otta Barića 04/18 ( in vino veritas )

Četvrtak prošloga tjedna bi mogao ostati zapisan kao jedan od značajnijih dana u mojoj arhitektonskoj karijeri. U posjet Zagrebu došli su predstavnici jedne od najjačih developersko-investitorskih tvrtki koju sam do sada upoznao. Sama činjenica da su savjetodavno na sastanku sudjelovala i dva bivša predsjednika zemalja članica EU govori o ozbiljnosti koja se pridaje Hrvatskoj.

Vi se medjutim sigurno pitate kakve veze ovo ima sa mojim uobičajenim temama, zapravo i nema neke direktne veze osim da sam nakon sjajnog sastanka krenuo prema svom omiljenom restoranu u Tkalčićevoj i usput, u Društvu književnika naletio na jednu malu ali sadržajnu prezentaciju grupe peljeških vinara, a nečemu takvome ja nikada ne mogu odoljeti.

Pelješac je sigurno jedna od najbrže rastućih vinskih regija. Tu je legendarni podrum Mikea Grgicha, samozatajni Frano Miloš, veličanstveni Saints Hills, enfant terrible Mato Violić Matuško i konačno Korta Katarina te Mare i Niko Bura, svi velikani u jednoj rečenici nanizani na pedesetak kilometara od Trstenika do Orebića.

No Pelješac krije i niz manjih i manje poznatih vinara koji iz plavca malog i drugih autohtonih sorti znaju stvoriti vrlo respektabilna, sjajna vina.

Probao sam krasni plavac Poljoprivredne zadruge Janjina. Vinarije Lučić i Skaramuča predstavile su svoje vertikale, standardni plavac mali, pa inačice koje su provele neko vrijeme u hrastovoj bačvi i kao vrh ponude dingač odnjegovan u barriqueu i smiren u boci barem dvije, tri godine.

Dingači su taj vrh ponude Pelješca koji nose u sebi predivne arome plavca, tanine i alkohole preko15%. To su uvijek vina koja ne ostavljaju prostor diskusiji, ili ih voliš ili imaš problem….

Za kraj mali osvrt na prostor, Društvo književnika je ugodan prostor no za ovaj tip manifestacije gotovo neprikladan jer se je jako brzo ispunio vinoljupcima i sreća moja da sam žurio na večeru jer je već u osam bilo gotovo nemoguće pristupiti do vinara i iskoristiti priliku probati i neke etikete koje se rjedje vide u Zagrebu.

Tekst: Otto Barić

Fotografija: Rene Karaman