Danas sam odlučio napisati jednu malo drugačiju kolumnu a povod je vrlo jednostavan, naime bio sam pozvan da na 3.konferenciji o eno-gastro turizmu koju organizira G.E.T. report, održim predavanje o arhitekturi u vinarstvu.
Hmmm, tema nije previše zahtjevna, pomislio sam, no u istom trenutku sam se predomislio, jer to zapravo je jedna od bitnih tema koja može pozitivno ili negativno utjecati na percepciju proizvoda koji je zadnjih par godina postao vrlo značajan element naše turističke ponude, vina.
Ako malo bolje razmislimo, osnovne elemente Lijepe Naše teško možemo poboljšati, more, prirodne ljepote, krajolici, ugodna klima, relativno ljubazni domaćini, sve to štima. Sve su bolji infrastruktura, hoteli….. i naročito hrana i vino.
Tu je nekako iz Istre krenuo kvantni skok koji se proširio do Konavla i do Iloka( ovo namjerno malo vuče na MP Tompsona, sic!) , sjajni vinari proizvode krasna vina, puno je mladih i puno je žena našlo svoj put u vinu.
Ono što možemo poboljšati je definitivno oblikovanje svih prostora koji su u funkciji proizvodnje i ponude vina. Dizajn je na velika vrata ušao u oblikovanje samog proizvoda: boca, etiketa, marketing. No dobri primjeri arhitektonskog oblikovanja se kod nas još uvijek mogu nabrojati na prste jedne ruke.
Ne želim vas mučiti sjajnim primjerima Normana Fostera, Franka Gehrya ili Renza Piana nego želim iskoristiti ovo malo medijskog prostora da pokažem jedan pozitivni primjer koji sam uživo vidio sada prvi put. Imanje Principovac, ladanjski dvorac rimske plemićke obitelji Odescalchi, izgradjen sredinom 19.st, zapušten od 1945. i vraćen u život prije desetak godina nakon uspjele privatizacije Iločkih podruma.
Ovo imanje, vinogradi, restoran, golf teren, smještajne jedinice i predikatne berbe traminca sa ovog izuzetnog položaje čine upravo sinergiju koju je samo nužno oplemeniti vrhunskom arhitekturom da bi se dobio fenomenalni eno-gastronomski proizvod.
Ideja dakle sjajna, realizacija meni osobno malo prenapadna. Stakleni kubus na vrhu zgrade je funkcionalan no vizualno pretežak, ali svakako hvale vrijedan odmak od utabanih staza mediokritetske arhitekture.
Sinergija sa starim podrumom, i predivne vizure koje se otvaraju u svim smjerovima čine ovaj prostor definitivno mjestom gdje “Dunav ljubi nebo”
Za 11. Ottošestvije obećajem nešto posebno, Massimo B. nas čeka …
Tekst i fotografije: Otto Barić
