U utorak prošli tjedan krenuli smo na ručak u “najbolji” restoran na svijetu!
Osterija Francescana slavnog Massima Botture u Modeni ovjenčana sa tri Michelinove zvijezdice i 2016. službeno najbolji restoran na svijetu prema izboru S.Pellegrina.
Prvi talijanski restoran na vrhu te liste, restoran koji je na drugo mjesto gurno fantastične Baske iz El Celler De Can Roca se svakako činio kao cilj vrijedan kolektivnog napora šarolike grupe od deset ljubitelja fine hrane iz Rijeke i Zagreba.
Pitate se vrijedi li napor proputovati 1200km za jedan ručak ili večeru, odgovor je svakako potvrdan kad se stvori fantastična grupna dinamika i kada četverosatni ručak kod Massima Botture ispadne tek jedan od bitnih dogadjaja ovog trodnevnog druženja.
No krenimo od početka……
Svi smo uredno u pet do pola jedan zauzeli startne pozicije pred vrlo decentnim ulazom i velikih očiju čekali da se vrata otvore…..
Pozdrav iz kuhinje, poslužen na tri tanjurića, sastojao se od fine varijacije na temu fish &chips sa sladoledom od bijelog octa, jastučića a la pizza, macaroona sa parfeom od zeca i hrskavih štapića od parmezana. Sve jako ukusno, perfektno prezentirano, no pomalo očekivano. Pratnju je činio korektni Berlucchi saten iz Franciacorte.
Insalata di mare, salatica sa nekoliko dehidriranih hrskavaca, začinjena citrusastim dresingom i završena za stolom gotovo parfemskom izmaglicom …. slikovito, nježno, interesantno….
Pomogao nam je, meni osobno sjajni, Sauvignon od Tiefenbrunnera iz Alto Adigea koji je svojom iskrenom sortnom aromom ( aka catpiss ) izazvao malo nedoumica kod nekih prijatelja za stolom.
Prvi topli slijed bio je jako fini komadić mediteranskog lista poslužen sa slanim, pomalo dimljenim papirom . Ovaj slijed je izazvao izrazito pozitivne emocije, meni sjajno jelo, doista.
Drugi topli tanjur, ovaj puta u klasičnoj japanskoj tradiciji , gusja jetra 28 dana marinirana u soji sa nori algom i gljivama…prefini zalogajčić. Jedan sjajni Chardonay od Lurette je dostojno popratio, iako bi vjerojatno još bolji bio neki Picolit…no eto
Naš Chardonnay je dočekao i slijedeći tanjur, tris rižota, vrganji, sezonsko povrće i rižoto na bazi rakova montiran kavijarom, duhovito no vizualno i na nepcu tek malo više od osrednjeg.
Zimski ceviche u Modeni, vrlo intrigantan naziv tehnički savršeno odradjenog slijeda koji je kolokvijalno prozvan Massimova turšija….meni fino, kiselo, u bergamotnoj pjenici prezentirano korijenasto povrće, srećom smo pogodili izborom vina, fenomenalna malvasia iz 2011. definitivno najbolje vino dana.
Passatelli as if pizza, katastrofa, dehidrirana pizza crvolikog oblika u bistroj juhici od paradajza…. promašaj nedostojan takvog chefa….vino još uvijek senzacionalno!
Parmigiano Reggiano, 5 kuharskih tehnika, 5 godišta, prvi put nakon gotovo dva i pol sata smo unisono udahnuli, ovo je bio vrhunac ručka! Kremasto, intenzivno, lijepo….
Zadnji tanjur slanog dijela, tj “glavno jelo” bio je vrlo atraktivan i dizajnerski savršen. Iskreno doduše nisam siguran koji je bio glavni sastojak, jer je tu bilo malo kuhanog, malo peradi, malo čokolade…zapravo svega pomalo…. bilo je čak i tartufa, bijelih? ali svakako dimljenih…eto zbilja svašta.
No bilo kako bilo našli smo jedno fino lokalno crveno vino i time polako prešli na slatko
Ali ne, zaboravih da smo negdje na početku upitali ima li naš menu Massimov signature “Bolognese”. Kako nije bio u settingu ipak je kuhinja napravila iznimku i isporučila male zdjelice prefinog i apsolutno bezobrazno preskupog tijesta sa ručno kosanim raguom.
Slatko je započelo prefinom minijaturom nazvanom Tiramizucca, a bila je to doista buča sa svim ostalim elementima koje traži onaj “tira”, slatka mala dekonstrukcija.
Dali smo se nagovoriti na jedan botritični picolit, nismo pogriješili!
Jabučica značajnog naziva “Apple” meni jako fina, nekako tufahijasta, tehnički perfektna ali oko stola je izazvala podijeljene reakcije. Brzo je nestala, fina je bila.
Pri kraju jedan faux pas, “Oops i dropped the lemon tart” Massimov signature desert je stigao na pet tanjura za nas deset što je nedopustivo čak i ako se razmišlja da se neki tanjur želi ukinunti, ili ga daš ili ga ne daš! A novi desert Pop corn za mene nije dostojna zamjena.
Uz kavu su stigle naravno i praline, fine, šta da kažem, ali tu se zatvorio krug. Sve je to fino i krasno no od “najboljeg ” jednostavno očekujem malo više.
Sve u svemu pao je dogovor da ipak, u istom ili sličnom sastavu, isprobamo još jednog chefa te kategorije u vrlo dogledno vrijeme, pa tek onda donesemo završni sud.
Moj je kuvertiran, bio 2 puta, vidio, probao i mislim da je Massimo Bottura sjajan čovjek, altruist, business man ali i da je kuhinju prepustio brigadi……
Eto da se i meni desi pomalo kritičan tekst, no da cijelokupan dojam izleta u Modenu ne bi ispao negativan pobrinulo se sjajno društvo, Matin rodjendan, alkohol na litre i niz finih zalogaja lokalne nezvijezdane kuhinje.
Tekst i fotografije: Otto Barić
