Ima tjedana kada sam sebe uhvatim da sa ne malim iznenadjenjem ustanovim u kojem gradu sam se upravo probudio. Takav je bio i prošli tjedan, a ja sam odlučio od te činjenice napraviti najbolje i usporedno proanalizirati dva ručka, toliko različita a ipak toliko slična.
U Beču pokušavam kada god mi to vrijeme i financije omogućavaju ručati u mom najmilijem restoranu, fantastičnom Steirerecku, restoranu koji počevši od arhitekture preko hrane, vinske liste do posluge zaslužuje samo superlative.
Alternativa ima nekoliko i svaka za sebe čini mikrokozmos užitaka, bio to eklektični restoran Fabios ili tradicionalno savršena gostiona Plachuta.
Eto ovaj put izbor je pao na Plachutu jer sam osjetio gotovo neodoljivu fizičku potrebu za juhicom.
Svaki restoran u Beču ponudit će savršeno svježa hrskava peciva i divan maslac od kiselog vrhnja, ili kakav fini namaz za couvert. U Plachuti je to naravno standard koji sam upotpunio pjenušcem od Schilchera, autohtone štajerske vinske sorte visokih kiselina koja je tako idealna baza za pjenušac.
Juhica, gotovo neopisivo dobra, masna, puna svježeg još hrskavog povrća, uff i sada mi sline cure….Naravno da je takva juha rezultat dugotrajnog iskuhavanja sjajnih komada govedine i pripadajućih kostiju.
Uz juhicu Plachuta poslužuje kost punu srži i kiseli crni prepečenac što uz malo svježeg papra tvori nebeski užitak za svakog mesoždera, a srećom je “kravlje ludilo” zaboravljena kategorija i time se svaka eventualna fobija gasi u začetku.
Iz juhice izranja savršeno rezani i jednako tako kuhani “tafelspitz”, predivan komad govedine popraćen hrenom koji je omekšan jabukom i umak od vlasca te predivni restani krumpir, doista ručak za prste polizati.
Samo tri dana kasnije i 1000 km južnije pojeo sam ručak koji je svojim sastojcima bio različit ali intenzitetom kuhanja i vizualnim dojmom ni u čemu nije zaostao za Plachutom.
Tu moram ponovno malo pojasniti, mjesto radnje je Pupnat, “Konoba Mate” a glavni akter šefica i chefica Biljana Milina koja već nekoliko godina čini stožernu točku gastronomije na tom dijelu otoka.
Hrana je rustikalna, od svježih namirnica, sezonski nadahnuta i vrlo ukusna.
Gof na “savur” je brzo nestao, toliko brzo da sam ga jedva stigo uhvatit u sliku, domaća rakija…. sjajna i doista domaća.
tanjuri redom, makaruli sa pestom od mindela, …..” šporki ” makaruli sa mesom, pašticada, biži sa janjetinom….. sve puno okusa i mirisa, jako fino.
Biljana ima i veliki afinitet prema slatkišima pa tako proizvodi svoje praline i kolače koji prate sezonu a nestaju velikom brzinom sa tanjura.
Sve u svemu kada bih morao izabrati mislim da bi najkvalitetnije bilo podjeliti se kao ameba…. 🙂
Tekst i fotografije: Otto Barić
