U zadnje vrijeme pišem stalno o sjajnim dosezima gastronomije južnog Jadrana.
Mislim da bi bilo zgodno napraviti mali odmak i dati moje vidjenje jednog od najboljih restorana trenutno u svijetu a meni osobno najbližeg, restorana Steirereck u Beču.
Steirereck posjećujem već dugi niz godina kada god mi se pruži prilika i kada financije to dopuste. Ponuda je uvijek sjajna, kvaliteta raste iz godine u godinu, još iz vremena stare lokacije u 3. bezirku pa sve do današnje izuzetne pozicije uz rječicu Wien u srcu gradskog parka
Restoran je više puta nadogradjivan a današnji oblik je dobio prije par godina kad su arhitektica Anna Popelka i njen tim stvorili vrlo ekskluzivni stakleni paviljon uz postojeću klasicističku vilu. Paviljon sjajno korespondira s parkom koji ga okružuje a istovremeno daje otmjeni okvir za jednu od najboljih kuhinja na svijetu.
Ponuda je savršena, prezentacija perfektna a posluga apsolutno sjajna.
Pozdravi iz kuhinje dolaze u nekoliko slijedova popraćeni najsavršenijim izborom kruha koji sam igdje doživio….. dvadesetak vrsta kruha savršeno hrskave konzistencije, toplo kao da je bilo ispečeno samo za mene.
Prvi slijed je bila pastrva pečena u vosku, jedna minijatura koja izgleda fenomenalno ali nije sama sebi svrha već vrući vosak savršeno “kuha” nježno meso pastrve i čuva sve sokove i arome. Perfektno!
Tanjur koji je stigao potom bio je ponovno senzacija mirisa i okusa a iako se radilo “samo” o povrću, chef je uspio raznim tehnikama spariti šest vrsta povrća u jedno sjajno jelo.
Glavno jelo, glazirana jesetra, pomalo japanska interpretacija jedne klasične riječne ribe, fino, popraćeno moussom od medvedjeg luka, krumpirom i korabicom….
Sir, ah sir, mislim da u ovom slučaju slika stvarno govori sve jezike a miomirisi koji se prošire nakon otvaranja doljnje ladice, nisu sa ovoga svijeta!
Moje godine su mi donjele i odredjene restrikcije što se tiče slatkog, ali biti u Beću i ne pojesti barem “šufnudle” , luleke sa makom, šečerom i pekmezom od šljiva….
i onda uz melange biti nagradjen sa malo “slatkog od meda” iz košnice koja bruji, sve to a da se čovjek ne bi pitao otkuda ovima savršenih 20 od 20 po Gault Millau-u ili 2 Michelinove zvijezdice, mislim da je Massimo Bottura imao malo protekcije, meni je ovo apsolutni top.
Tekst i fotografije: Otto Barić
