Ova nedjelja je ponovno jedan od onih dana….
Ustajanje u Korčuli, vručina već u rano jutro, more je još uvijek prohladno( barem meni ) a ja moram kratkopotezno do Beča.
Šta se mora nije teško, naročito kada itinerer uključuje Dubrovnik.
Prva stanica danas, “Orsan” u Zatonu, kultni restoran porodice Gverović, mjesto koje pohodim već dobrih 40 godina i koje je, bez obzira na male “ups and downs” uvijek vrijedno dolaska. Danas sam na proputovanju pa sam odlučio pojesti “samo” rizot, crni naravno, poseban kako ga ovdje spravljaju već dugo godina.
Čuo sam raznorazne kritike, i pozitivne i negativne, no za mene je ovo jelo nezaobilazno, a setting je toliko sjajan da zavredjuje spomen.
Uz rizot su mi dali pošip, ne bilo koji nego Pošip Grgić 2016, sjajno vino i pomalo sretna okolnost da je već na tržištu jer je gotovo idealno izbalansirano i spremno za stol a prošlih godina su ga držali par mjeseci duže u podrumu.
Kratki let me je dobacio do današnje finalne destinacije, taman vremena za tuš i laganu šetnju…..
Ma koliko je car Franjo Josip bio nesretan pogledom na Looshaus, ova kuća uvijek nanovo u meni izazove onaj osjećaj koji samo stvarna umjetnost može izazvati…
Šetnja me vodi u Fabios, no zaboravio sam da je nedjelja neradni dan za večinu finih restorana u Beču pa moram ponovno jesti kod Plachute, ovaj put pokraj opere što me baca u najdublji turistički vrtlog metropole.
Ko čita ove moje male traktate zna da sam prije par tjedana pisao o Plachuti, hvalio njihovu klasiku i kulturu stola, no ovaj put mi je želja prezentirati jedno već pomalo zaboravljeno jelo koje je dio moje mladosti, a iskreno i sadašnjosti iako je stvarno pomalo antikvirano.
Ali, krenimo redom, frizante od kruške sa malo mente, toliko jednostavno a toliko ukusno. To je piće koje sam izabrao uz parfe od gusje jetre pripremljen kao creme brullee i domaći brioš, to je stvarno to.
Pržolica sa lukom, medium pečena, pečeni krumpir, slani krastavac, totalno nezdravo, teško jelo ali sa toliko okusa…. ja tome eto ne mogu odoliti.
Za kraj mali sorbeto od limuna i maline sa prosecom i još jedan Tom Collins u predivnom vrtu mog hotela, dosta za kolumnu, ali dosta i za mene….
Tekst i fotografije: Otto Barić
