Ottošestvije: Kolumna Otta Barića 32 ( od svega pomalo )

Prošli tjedan nisam stigao napisati kolumnu, uhvatio me veliki žrvanj.

U biti se zapravo ljeto bliži kraju pa sam morao obići urede u Dohi i Zagrebu, a to ni pomoću zrakoplova nije baš do kraja jednostavno.

Bilo kako bilo, u Zagrebu sam uhvatio jedan ručak u kultnom Okrugljaku koji na žalost nije spomena vrijedan. Jeli smo same klasike, tartar, patku, pohane šnicle….

ali kuhinja se još nije probudila iz ljetnog sna, ili chefa nije bilo, sve u svemu prosjek na kakav nisam navikao u ovoj instituciji zagrebačke gradjanske gastronomije

Kako ovaj dio puta nije polučio pravu temu ipak sam odlučio osvrnuti se na jedan sjajan restoran u Dohi.

Trenutno pripremam jedan projekt za obitelj Alfardan koja osim što u Qataru distribuira gotovo sve luksuzne brandove automobila ima u svom vlasništvu i nekoliko luksuznih hotela. Njihov je i St Regis, jedna od meni dražih baza za boravak u ovom dijelu godine kada temperature u Dohi ne padaju ispod 40 stupnjeva u hladu, a vlaga je nježnih osamdesetak posto. Ovaj hotel ima najveći bazen i sjajnu plažu, no glavna kvaliteta mu je gastro ponuda. Dva restorana sa potpisom Gordona Ramsaya, odličan steakhause i meni najinteresantniji kineski restoran Hakkasan, medjunarodna franšiza sa dvanaestak svjetskih lokacija, New York, Las Vegas…. i Doha

Večera uvijek započne sjajnim koktelima što je osim kantonske kuhinje jedan od glavnih pluseva ovog koncepta. Moj izbor je pao na jedan malo doradjeni Mai Tai kojega se ne bi posramio ni Roman Rabik….:)

Što se jela tiče, ovdje se poslužuje najbolji dim sum koji sam probao izvan Hong Konga, varijacije parenih i prženih dumplinga punjenih kozicama, ribom, školjkama i wagyu govedinom

još jedno izvanrdno jelo su kozice pržene sa bademima, eksplozija slatkoće u hrskavoj korici, fenomenalno jelo.

Piletinu i patku poslužuju naravno odkoštenu i sa hrskavom kožicom odvojenom od mesa.

Ovakav koncept visoke kineske kuhinje bih rado vidio i u Zagrebu! Gospodja Chen je u prvoj Aziji bila na pravom tragu ali je ipak lakše krenuti u mainstream nego konstantno težiti perfekciji….

Bilo kako bilo, tekst sam započeo malim razočaranjem pa je ipak red da ga završim pozitivno! Kraj ovotjednog puta je bio još jedan obrok u sjajnom restoranu vinarije Saints Hills. Eto ga opet, pomalo sam već i sebi dosadan, no savršenstvo okusa i konstantna težnja za novim i boljim ovaj restoran za mene stavlja na sam vrh. Jedina mana?! mu je da je ipak malo van ruke no prevelika gužva ionako uglavnom nije poticaj kvaliteti…

Špagetini od krumpira sa pršutom i gusjom jetrom, hobotnica, rižoto, desert….

savršeno!

 

Tekst i fotografije: Otto Barić