Rijetke su prilike kada mi je drago da sam kakti ozbiljan arhitekt, ovo je definitivno bila jedna od njih!
Naime, jedna velika međunarodna kompanija organizira svake dvije godine međunarodni natječaj za apsolvente arhitekture i onda žiriranje istog i dodjelu nagrada pretvori u vrhunsko putovanje po egzotičnim destinacijama. Ove godine nas desetak Hrvata (u društvu dvjestotinjak kolega iz cijelog svijeta) zapala je Indija….
Nikako mi nije želja daviti sa vrhunskim dostignućima Le Corbusiera ili Louisa Kahna koji su u pedesetima oblikovali novu estetiku ove velike nacije, moje vječno težište je hrana i pomalo piće.
E sad, bilo bi super kada bi mi Europljani mogli išta od ovih divota doista i kušati, no
higijenski minimum i zdravi razum gledanje dozvoljava, ali kušanje brani.
Kao veliki štovatelj “indijske” kuhinje, indijske pod navodnicima jer je Indija subkontinent sa nizom regionalnih varijanti i stilova kuhanja pa se naravno generalizirati može samo u uskom okviru meni dostupnih podvarijanti, moram zapravo biti vrlo nesretan doživljenim.
Generalno se može pratiti da od Shimle i Chandigarha na sjeverozapadu preko Mumbaya do Goe na krajnjem jugu raste ne samo dnevna temperatura nego i intenzitet začina od ljuto preko jako ljuto do megaljuto. No, iz nekog samo turističkim djelatnicima Indije znanog razloga, ponuda svakog, ali doslovce svakog obroka se svodi na klasike: piletina, sir, povrće,riža
i to obrađeno klasičnim tehnikama: ili u tandoor-u (klasična indijska glinena peć) ili sa puno umaka na bazi luka i začina (curry)
kada ja kao dokazani mesožder zaključno mogu reći da je meni definitivno najbolji dio ponude bio onaj vegetarijanski to svakako govori o ovom iskustvu, no s time bi se vjerojatno složilo 80% Indijaca koji su po vjeri i uvjerenju vegetarijanci. Kako je to ipak skoro milijarda ljudi čini se da tu ipak ima nešto što traži dublje promišljanje i naravno intenzivnije kušanje.
Tekst i fotofrafije: Otto Barić
