Gastronauti na Cresu

Cres je naš najveći otok površine 406,63 km2. No, za razliku od srednjedalmatinskih otoka Brača i Hvara nema dovoljno sela i gradića u kojima bi se razvijao turizam, zahvaljujući i svojoj konfiguraciji – visok je i strm. Tu je tek grad Cres, ali su zato mala mjestašca Beli i Lubenice s tek pokojim stanovnikom u zimi pravi biseri izolirane ljepote.

Otok je znamenit po janjetini koju smo kušali u konobi Bukaleta u Loznati i Santa Luciji u Cresu. Posebnost za mnoge od nas bila je pohana janjetina u bukaleti (probao sam je prvi puta u životu – rezultat vrlo dobar). A iznutrice drobčić, tripice i jetrica sa skutom uz puno ovčjeg i kozjeg sira, koje je pripravila vlasnica Antica Kućica, bile su prava poslastica.

Gastronauti su ovdje održali jedno od nekoliko godišnjih druženja koja su po riječima Karin Mimice, idejnog vođe ove bonkulovićke skupine, premašila brojku od stotinu druženja od 1999. Kroz tri dana posjetili smo većinu bitnih turističkih destinacija, a ja se najviše zadržavam na Belom i njegovoj okolici. Mjestašce smješteno dvjestotinjak metara nad morem, koje svoje ime zahvaljuje kralju Beli IV., osvaja od prve svojim minimalizmom. Sve je tu smješteno u dužini i širini jednog nogometnog igrališta, ali te uske kalete, strmine i usponi, pogled na široko more, te skrivena plaža na obali iznimne su ljepote. Tu su građevine – most i vijugava cesta još iz rimskih vremena. Na sjevernom dijelu, gdje su uvale Fojiška i Podpredošćica, nalaze se gnijezdišta bjeloglavog supa. Tu je u samom Belom u nekadašnjoj školi i okolici dr. Goran Sušić osnovao sklonište za supove. Nažalost, upravo u vrijeme dok smo mi bili tamo, sklonište je raspremano i premješta se – ne zna se gdje.

Tu u neposrednoj blizini je restaurant Tramontana u kojem smo probali otočku divljač – vepra i jelena. Paštete i kotlić s divljači, uz domaću puru, bili su vrhunski gastro doživljaji. Uvodne rakije Igora Zlatkova iz sela Filozići, svježa smokva, loza i travarice s desetak biranih trava upotpunile su doživljaj.

Inače, OPG Zlatkov udaljen je uskom cestom desetak kilometara, ali taj naporno krivudavi put se isplati kad se konačno nađete u dvorištu ovog mladog 35-godišnjeg zanesenjaka. Četiri-pet objekata sagrađenih od kamena obnovljeno je upravo rukom Zlatkova. Ali i sva drvenina, ukrasi, drveno posuđe djelo su tog čovjeka. Vidjeli smo dva tek okoćena jarića, koze, tri odvojene konobe – za vino, za rakiju i za kvasinu. Kuhinju s pekom, naravno, sve u kamenu, i jedinstveni WC koji separira tekući i kruti dio otpada, nema neugodnog mirisa niti muha, čak ni ljeti. I to je Zlatkova kreacija! Ako želite u netaknutoj prirodi uz domaću hranu, čak i vino – grožđe je od Nadina – a Zlatkov planira i šest hektara vinove loze, ali papira još nema, onda dođite u ovaj creski raj – Filoziće!

Dvije večere u Santa Luciji ponudile su salatu od rakovice sa sirovim dondolama, carpaccio sušene orade s motarom, pljukance ‘old style“, ribu u pećnici s raznim travama i povrćem, bistru janjeću juhu ‘od glave do repa’, fritaju s udićem i šparogama, janjeći žgvacet s aromatičnim travama, janjeću coradellu s palentom, janjeće pečenje ‘mille erbe’ i, vjerujte mi, to nije bilo sve!

Jela su sljubljivana vinima PZ Svirče, vinarije Zdjelarević, Đakovačkim misnim vinima te slasnim malvazijama i teranima Piquentuma.

Za završetak – selo Lubenice na vrhu otoka, s kojega se za lijepa vremena vidi Pula i obrisi talijanske obale. Hobotnica ispod peke u konobi Hibernicia, čije ime asocira na hibernaciju, i slažemo se, neka tako ostane za sva vremena. Nestvarno lijepo!

Dvije noći bili smo gosti franjevačkog samostana u Cresu u idiličnoj tišini soba, blagovaona i vrtova. Ponovilo se!

Vjekoslav Madunić
Foto: Darko Stipaničev