Doći u London a ne popeti se na London Eye i sa visine od 135 metara razgledati odozgo taj čarobni grad bio bi veliki doživljajni promašaj. U 32 kapsule divovskog kotača koji se vrti iznad Temze dnevno uđe oko 1000 turista čineći ga tako najposjećenijom turističkom atrakcijom Velike Britanije. Tako smo i mi završili mali izlet po glavnom gradu te zemlje. Iz ptičije perspektive.
No, prije toga smo ga upoznali iz krtičje perspektive. Podzemnom smo željeznicom prokrstarili London uzduž i poprijeko, spuštali se u dubinu prateći oznake i boje desetke različitih linija vlakova. Podzemlje je prošarano tunelima kao krtičnjak i poseban je svijet u kojem vlada užurbanost i organiziranost.
No za razliku krtičje i ptičije, ljudska perspektiva nas je najviše zanimala.
Grad živi i diše punim plućima. Ulice prepune taksija i autobusa ipak su prohodne. Osobnih automobila u središtu grada gotovo da i nema. Svi koriste javni prijevoz, od radnika do bankara. Čudan je to spoj raznih slojeva ali i rasa. Uz toliki broj azijata, arapa, crnaca, pakistanaca i indijaca ljudi bijele rase izgledaju kao manjina. Jednom prilikom vozeći se u punom autobusu primijetio sam kako su osim nas samo dvije djevojke bijele i baš kad sam pomislio kako gledam mlade Engleskinje, one su krenule razgovarati na češkom.
London ima takvu osobnost i posebnost da svi ti ljudi koji su došli privremeno ili su se nastanili u njemu nisu nimalo promijenili energiju grada. Energija koju on ima natjerao je sve njih da se zapravo prilagode njemu. Iako vozači nose turbane, taksiji su i dalje prepoznatljivo crni, a autobusi na kat crveni.
Kakva je London mješavina raznih naroda, takva je i gastonomska ponuda. Vidjeli smo svakakve restorane. Od starih talijanskih koji su se najranije počeli širiti po svijetu, preko kineskih, indijskih, japanskih, meksičkih, turskih, francuskih, sve do austrijskih i poljskih, a naišli smo i na ćevapđinicu koju su nazvali balkanskim restoranom. Toliko je puno “uvoznih” restorana da ono malo domaćih reklamiraju ogromnim natpisima. Obično su to pubovi u kojima služe tradicionalni “Engleski doručak”, a obzirom na nutricionističke osobine tog doručka nije ni čudo da se poslužuje tjekom cijelog dana.
“English Breakfast” ima nekoliko varijanti, ali se u principu sastoji od: jaja na oko, pržene slanine, kobasice, graha, pržene ploške rajčice i pečenih šampinjona. Uz to ide tost i čaj. Sve je dakle uglavnom pečeno ili prženo i za razliku od običaja koji vladaju ostatkom starog kontinenta, vrlo je obilan i jak obrok. Iako na početku djeluje malo čudno, ali turistima se brzo svidi takav obrok koji daje snagu za cjelodnevno hodanje. Uzmimo li u obzir da je London među najskupljim gradovima, a tako i hrana, onda je doručak koji je u cijeni noćenja u hotelu pravo rješenje. Inače, cijena engleskog doručka kreće se oko 60 kuna.
Drugo je stvar kada se odluči isprobavati što se nudi po svim tim nabrojanim restoranima, kao što je bio naš slučaj. U početku smo jeli u centru naravno najskuplju, ali ne nužno i najbolju hranu, a kasnije po sve manjim uličicama i puno dalje od blještavila Oxford Streeta. Od tradicionalnih jela jedino smo još naišli na pastirsku pitu, koja bi kao narodno jelo kad nas bila upravo tako i tretirana, no u Londonu smo je jeli na obali Temze u finijem restoranu. Jela s nogu ili gablece ljudi u pauzi posla obično potraže na obližnjim kioscima oko kojih se nadaleko širi miris curryija i drugih indijskih začina, rijetko pizze, a nigdje nismo vidjeli pekarnice našeg tipa. Na kiosku Tai hrane može se uzeti ljuta juha, na kineskim rezanci sa umakom po izboru, a meksičkim empanade i tortilje.
Iako je sendvič izumljen u Engleskoj, sendviče smo rijetko vidjeli da se prodaju na ulici, gotovo jedino u McDonaldsu.
Turističko-kulturno-gastonomski izlet po Londonu je nažalost brzo završio. Toliko se znamenitosti ima za vidjeti, toliko okusa za probati i toliko motiva za fotografirati… neki drugi put.
Tekst i fotografija: Ratko Mavar
