Povijest sladoleda temelji se na različitim pričama i mi za ovu priliku možemo navesti dvije najučestalije.
Prema prvoj, povijest sladoleda seže čak do 3000 godina prije nove ere, kada su Kinezi poznavali recepturu koja je preteča današnjem sladoledu. Namirnica koja se pripravljala od mlijeka, rashlađene vode i drugih sastojaka oduševila je svjetskog putnika Korčulanina Marka Pola, koji je nakon povratka s Dalekog Istoka prvi 1292. godine pisao o sladoledu kao ledenoj slastici koja je služena na dvoru Kublaj-Kana na području današnjeg Pekinga. Na talijanskom dvoru su prema Polovim recepturama poslije pripremali sladoled, a postupak i recepture su bile strogo čuvane. Sladoled postaje poslastica bogatih.
Više egzaktnijih podataka možemo naći u pismenim izvorima iz starog Rima, gdje je car Neron (37-68. god.) imao i ljeti na raspolaganju snijeg i led čuvan u posebnim jamama koji su mu njegovi robovi u velikim posudama donosili s planina. Snijeg i led je upotrebljavan za miješanje s raznim voćem i medom, kako bi se pripremili razni “sladoledni napitci”.
Talijani su voljeli sladoled i stalno su pronalazili nove načine kako da smrznu sladoled i poboljšaju njegov okus.
Spravljali su sladoled i na dvoru Catherine de Medici, koja ga je ponijela sa sobom kada se udala za budućeg francuskog kralja Henrika II (1533. god) te odala tajnu svome suprugu, a ovaj svojim kuharima.
Poslije se iz francuske receptura za sladoled proširila u Englesku, gdje ga je engleski kralj Charles I. (1600-1649. god.) poslužio 1648. godine svojim gostima na jednoj od bogatih kraljevskih zabava. Kralj Charles je inače bio poznat po po brojnim gozbama na svom dvoru, na kojima je volio pripremati razna kulinarska iznenađenja za svoje uzvanike. Gosti su bili zadivljeni i radoznali jer je jelo bilo kremasto, slatko, ledeno i mekano, ali je glavni kuhar morao šutjeti o recepturi. Kuhar je svoju šutnju dobro unovčio jer mu je Kralj Charles I. davao vrlo visoku plaću kako bi se sladoled zadržao kao kraljevska poslastica. Nakon kraljeve smrti 1649. godine tajna čarobne slastice ubrzo je otkrivena.
A onda se krenulo dalje. Sladoled prelazi Atlantik u 18. stoljeću. Britanski kolonisti donose sa sobom u Ameriku recepture za pripremu sladoleda. Redaju se napisi o pripremi sladoleda u domaćinstvima. Prenose se recepture. Piše se o pripremanju sladoleda na javnim balovima.
- godine je izvjesni Filip Lenzi iz Londona u Ameriku dopremio slastice, uključujući i sladoled. Iste godine se sladoled u New Yorku mogao kupiti i na ulici. Posao je krenuo i proizvođačima sladoleda, ali i proizvođačima kutijica u kojima se sladoled posluživao. Zapisi govore o čak 70 novih vrsta posuda namijenjenih za posluživanje sladoleda. Također je poznato da je 1813. god. sladoled serviran na inauguracijskom plesu američkog predsjednika Jamesa Madisona.
Tijekom 19. stoljeća i u Europi se proizvodi sladoled u zanatskim radionicama.
Amerikanci ga sredinom 19. stoljeća počinju proizvoditi na veliko. 1846. Nanci Jonson razvila je uređaj za kućnu pripremu i smrzavanje sladoleda, za što se rabila smjesa leda i soli. Najznačajnijom u povijesti sladoleda smatra se ipak 1851. godina, kada je Jacob Fussel osnovao tvrtku za industrijsku proizvodnju sladoleda u Baltimoreu i omogućio proizvodnju sladoleda u većim količinama. No to nije bilo dovoljno. Bilo je potrebno izumiti ledenicu za zamrzavanje i čuvanje sladoleda koju je trebala imati svaka trgovina, koja je izumljena tek 75 godina kasnije, 1926. godine.
Iako sladoled ima dugu povijest, njegov nagli procvat nastaje razvojem rashladne tehnike. Upravo zahvaljujući tom izumu omogućeno je transportiranje sladoleda i u najudaljenije krajeve.
Sladoled se prvo posluživao i prodavao u malim metalnim posudicama (18. stoljeće). Zatim su početkom 20. stoljeća uslijedili korneti, a tek nakon toga sladoled se pakirao u posudice od kartona i tvrđeg papira. Sladoled se ubrzo nakon toga prodavao i na štapiću, što je bila svojevrsna revolucija u proizvodnji sladoleda, a taj izum pripada Amerikancima.
Kako je nastao sladoled u kornetu? Sasvim slučajno. Bilo je to 1904. godine u gradu St. Loisu (Missouri). Budući da je bio vruć dan, posjetitelji gospodarske izložbe morali su se na veliko rashlađivati i osvježavati pa su prodavači sladoleda trljali ruke. Sladoled se tada prodavao u hladnjacima na kolicima. Veliki je promet na kraju stvorio probleme prodavaču Charlesu Menchesu, koji je u jednom trenutku ostao bez metalnih posudica za sladoled, a imao je dovoljno sirovina za pripremu sladoleda. No snašao se, a u rješenju problema pomogao mu je njegov prijatelj Ernest Hamwia, doseljenik iz Sirije. On je nedaleko od Charlesa prodavao neku vrstu ukusnih i hrskavih palačinki. Charles je otišao do kolege, uzeo nekoliko tih palačinki i svinuo ih u smotuljak te u njemu posluživao sladoled.
Danas sladoleda ima svugdje i sve je bolje kvalitete. Sladoled već dugo nije luksuzna poslastica, nego široko rasprostranjena namirnica.
Početak proizvodnje sladoleda u Hrvatskoj
U Hrvatskoj se sladoled u prvoj polovici 20. stoljeća proizvodio u privatnim slastičarnicama i kavanama. Industrijska proizvodnja sladoleda u Hrvatskoj počela je 1958. godine, kada se u jednom od pogona tadašnje Zagrebačke mljekare počeo proizvoditi sladoled na štapiću. Iz te godine datira i sladoled na štapiću Snjeguljica, koji je i danas vrlo popularan među potrošačima sladoleda u Hrvatskoj. Te godine proizvedeno je prvih 50 tona industrijskog sladoleda u Hrvatskoj. Iduće godine je na tržište plasirano 2 milijuna komada sladoleda na štapiću. 1963. godine je proizvedeno već 20 milijuna komada. S povećanjem volumena proizvodnje pogon u sklopu Zagrebačke mljekare postaje premalen pa se u rujnu 1965. godine otvara nova, tehnološki znatno opremljenija tvornica, koja dobiva naziv Ledo. U njoj su se osim štapića mogli proizvoditi sladoledi u kornetu i čašici te sandwich tip sladoleda. Posao proizvodnje i prodaje sladoleda se vrlo brzo širio pa se kroz izvjesno vrijeme pojavila potreba za izgradnjom nove moderne tvornice, koja je s radom počela 1983. Od tada se raznovrsnost oblika i okusa Ledo proizvoda ubrzano povećava i upotpunjuje. Slijede velika ulaganja u razvoj i novu, najmoderniju tehnologiju. Kvaliteta sladoleda je vrlo visoka i jednaka je kvaliteti vodećih svjetskih konkurenata.
Najveća potrošnja sladoleda na svijetu je u Novom Zelandu i SAD od preko 20 litara po stanovniku, dok je nešto niža u Kanadi i Australiji (manje od 20 litara po stanovniku). U Europi se najviše sladoleda konzumira u skandinavskim zemljama (Švedska, Finska, Norveška), više od 10 litara po stanovniku, što je pokazuje da se sladoled bez ikakvih problema može konzumirati i za vrijeme zimskih mjeseci. Od ostalih europskih zemalja najveći su potrošači sladoleda Danci i Švicarci. U Hrvatskoj je potrošnja sladoleda oko 4,3 litre po stanovniku.
Tekst: Mario Stastny ( arhiv-tiskano izdanje Menu)
